Rano sam krenuo, kao da mi se negdje žurilo? Imao sam 16 godina, fotoaparat ostavstina razvoda mojih roditelja, samo te dvije ruke i srce koje bi htjelo osvojiti svijet. Izlaz mi je bila fotografija. Htio sam njime izreći sve što ćutim, vidim i prolazim. No, godine mi to nisu dozvojavale, morao sam još milijune njih fotografirati da bi fotka rekla to što me mori. Kao da sam htio od svijeta neko priznanje, da nisam sam i da budem netko. Nisu mi rekli da se i to netko gradi godinama. I onda kada su rekli stari fotografi, kako je svaki kraj početak novog. Meni je mladost negirala to i htjela još brže. Bio sam brz, na vrhu, vrlo brzo, ali i još brže na dnu. Kada sam padao nisam bio svjestan pada. Krenuo sam dalje ne baš više tako otvoren, sada slabiji ali mudriji. Počeo sam kuckati po kamenu, lagano i nježno. Danas radim kao klesar. Nekad se osjećam kao Sizif, a ponekad kao Michelangelo. Kamen je moj kruh, a film fotoaparata zavrtim kada poželim oslikati taj trenutak u vječnosti.